"Anatomija političko-pravnog beščašća"
Prilog istoriji zalutale Srbije na prelazu vekova
Neposredno pred Uskršnje praznike, na potalu Vrhovnog kasacionog suda (VKS) je objavljeno da je razmatran predmet revizije podnete zbog naknade štete koju mi je naneo Grad Novi Sad. Odluka suda još nije poznata.
Podsećam, kao savesna strana, na osnovu ugovora sa Gradom 2007. godine sagradio sam novu autobusku stanicu na zemljištu ATP “Vojvodine” čiji sam većinski vlasnik bio. Objekat od javnog značaja izgrađen je bez subvencija i povoljnih državnih kredita. Grad je trebalo samo da preusmeri saobraćaj na lokaciju nove autobuske stanice ATP „Vojvodine“ pa sam odmah po dobijanju upotrebne dozvole (koju i sada nema gotovo nijedna stanica u Srbiji) predao zahtev za ispunjenje ugovorne obaveze.
Ali, grad svoj deo ugovora nije ispunio, ATP “Vojvodina” nije mogla da ostvaruje prihod i oterana je u iscenirani stečaj. Autobusi u Novom Sadu i dalje dolaze i polaze sa stare stanice. Ona fizički ne može da primi sve autobuse pa se prigradski i deo međumesnog saobraćaja nelegalno, bez potrebnih dozvola odvija sa platoa ispred Železničke stanice. Ti peroni koristili su (inače obaveznu) nadstrešnicu zgrade Železničke stanice koja se 1. novembra urušila i ubila 16 putnika. Oni su tu čekali svoje autobuske polaske. Zbog nelegalnog rada Autobuske stanice u Novom Sadu podneo sam krivičnu prijavu.
Po svemu sudeći, “navučen” sam da izgradim taj kompleks velikog poslovnog potencijala kako bi ga potom oteo u to vreme već organizovani kriminal preko svojih političkih posrednika i pritisaka na pravosuđe. To je bilo vidljivo iz gotovo svih sudskih postupaka. Od dolaska Srpske napredne stranke na vlast, iako sam najveći domaći investitor sa poznatim poreklom kapitala, trpim politički progon u kome učestvuje sam vrh vlasti pod čijim pritiskom je podlegao i veliki broj sudija. Tim političkim pritiskom već 15 godina upravlja Miloš Vučević, koga istraživački mediji povezuju sa organizovanim kriminalom.
Okosnica svih sudskih procesa je nadoknada štete nanete ATP “Vojvodini” i meni lično kao većinskom vlasniku i investitoru. Jedna od prvih odluka tek uspostavljene vlasti SNS-a bila je da Grad Novi Sad 2013. godine zatraži reviziju izvršne presude o odšteti vrednoj 17 miliona evra sa kamatom (za prve četiri godine od ukupno 15 pokrivenih ugovorom). Da je Grad to platio, dalje štete ne bi bilo, 600 radnika bi se vratilo na posao, preduzeće bi izašlo iz stečaja, Novi Sad ne bi imao nelegalne infrastrukturne objekte ni tragediju sa izginulim putnicima.
Međutim, političari i „privrednici“ imali su druge ciljeve. Zato je revizija na presudu o nadoknadi štete u VKS-u bila strogo kontrolisana, a pod dirigentskom palicom sudije Dragiše Slijepčevića (koji je još uvek prisutan u sudovima iako je u penziji), pok. sudija Stojan Jokić predmet je od 1000 strana savladao u advokatskoj kancelariji Miloša Vučevića u kojoj je presuda i pisana.
Iznos odštete prepolovljen je bez veštačenja, “odokativno”, ugovor sa Gradom je proglašen ništavim, ali je priznato da je Grad štetu načinio i da to mora da plati. Sudija Slijepčević i pok. Stojan Jokić su kreativno smislili i formulaciju da je time „iscrpljeno dalje pravo na naknadu štete“. To bi značilo da Grad više nema obavezu naknade štete iako je ugovor bio na snazi do 2021. godine.
Pritom, pojam „iscrpljenog prava na odštetu“ je vanpravni, ne postoji u zakonu, a revizijski sud kao ni kasnije nižestepeni sudovi, nisu ga bliže obrazložili, niti su naveli na osnovu kog materijalnopravnog osnova zasnivaju stav da se pravo na naknadu štete može iscrpeti u pogledu vremena i obima naknade štete. Ali, ta presuda služila je da se sudije na nju pozivaju u narednim predmetima sa odštetnim zahtevima.
Tako je pred VKS-om na razmatranju bio i predmet lične štete koju sam pretrpeo kao većinski vlasnik - investitor, jer Grad nije ispoštovao ugovor. Taj predmet je „dočekala” sutkinja Branislava Apostolović, porodična prijateljica Miloša Vučevića koja je po tom zadatku došla u VKS iz Novog Sada i dobila sve plaćene funkcije koje je imala sutkinja Nate Mesarović. Dodatni benefit bilo je zapošljavanje rodjaka na visoku političku funkciju (zamenik gradonačelnika Novog Sada). Sutkinja Branislava Apostolović je taj predmet od već pominjanih 1000 strana izvela za 10 dana. Za dodatnu kontrolu u VKS-u Vučević je iz Novog Sada doveo sutkinju Tatjanu Miljuš i još 10 vojvođanskih sudija koji bi obavljali posao po zadatku.
Otimanje mog kapitala naročito je bilo vidljivo kroz stečaj. Imovina ATP “Vojvodine” je rasprodata, nova stanica i servis dati su fiktivnim kupcima po ceni nižoj od građevinskog materijala a odštetni zahtevi iz kojih bi se namirili poverioci, umesto da su prosleđeni na odlučivanje Vrhovnom kasacionom sudu, tri godine su zadržavani u arhivi Privrednog suda u Novom Sadu. Tim nezakonitim, po firmu i poverioce štetnim postupcima upravljale su stečajne sudije Slobodanka Komšić i Vladislav Kurtek, a podršku je dala predsednica suda Gordana Ristić.
U januaru ove godine VKS je još jednom odbio zahtev za odštetu. Kako imam pravni legitimitet, podneo sam Ustavnu žalbu, a inicijativom sam zatražio da to učini i stečajni upravnik ATP “Vojvodine” u interesu više od 500 poverilaca. Ponovo se osetio pritisak Miloša Vučevića na predsenicu suda Gordanu Ristić kao i na postupajuću sutkinju i stečajnog upravnika da ne podnese Ustavnu žalbu. Nadam se da će udruženje sudija i tužilaca koji zahtevaju odbranu struke, uticati da se u Visokom savetu sudstva razmotri i postupanje sutkinje Gordane Ristić u ovom predmetu, jednom od najvećih stečajeva u zemlji, iako nije jedini u kome je bila angažovana na taj način.
Na kraju, pravnicima nije nepoznat stav Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu zauzet u predmetu “Gradiševa” protiv Rusije. Ta presuda postala je obavezujuća za sve države potpisnice Evropske konvencije o osnovnim slobodama i ljudskim pravima. Njom se jasno navodi da se štite savesna lica od pravnih posledica greške države, lokalne samouprave i državnih preduzeća. Ako je ugovor zaključila država, lokalna samouprava ili državno preduzeće (u konkretnom slučaju Grad Novi Sad), oni se ne mogu pozivati na ništavost pojedinih odredbi ili celog ugovora kojeg su zaključili. Država, posmatrano na svim nivoima vlasti, je stub pravne sigurnosti koji garantuje zakonitost i pravnu državu, pa je stoga pravno neodrživo da zaključuje ugovore koji su delom ili u celosti ništavi. Čak i ako se to desi, druga ugovorna strana i treća lica ne mogu snositi štetne posledice.
S poštovanjem,
Ilija Dević, investitor preduzeća ATP “Vojvodina“